Američki nadnaravni slasher horor My Soul to Take iz 2010. godine predstavlja jedan od najosebujnijih, najneshvaćenijih i ujedno posljednjih dugometražnih projekata u karijeri legendarnog majstora strave Wesa Cravena. Za razliku od većine svojih kasnijih radova gdje je surađivao s vanjskim scenaristima, Craven je za ovaj film samostalno napisao scenarij, preuzeo režiju i produkciju, što se u njegovoj filmografiji nije dogodilo još od kultnog ostvarenja Nova noćna mora Wesa Cravena iz 1994. godine. Radnja filma smještena je u fiktivni gradić Riverton i prati sedmero tinejdžera rođenih na istu noć kada je navodno ubijen Rivertonski Trbosjek, serijski ubojica s višestrukim poremećajem ličnosti. Kada se nakon šesnaest godina ubojica vrati kako bi jedno po jedno eliminirao tinejdžere, film se transformira iz klasične tinejdžerske drame u psihološki i nadnaravni misterij. Iako je film u vrijeme premijere prošao izrazito loše kod kritike i publike, s povijesnim odmakom i novim generacijama kritičara počeo se promatrati kao fascinantan, podcijenjen i neobično osoban autorski eksperiment koji nudi dublji uvid u Cravenovu kasnu fazu stvaralaštva.Režijski pristup Wesa Cravena u ovom filmu odmaknuo se od stroge postmodernističke satire kakvu je usavršio u serijalu Vrisak, te se vratio mračnijem, baroknijem i pomalo nadrealnom tonu koji evocira estetiku kasnih osamdesetih i devedesetih godina. Craven koristi specifičan ritam u kojem se tinejdžerska tjeskoba, školske traume i vršnjačko nasilje tretiraju s jednakom ozbiljnošću kao i stvarna fizička opasnost od ubojice. Njegova režija u ovom ostvarenju namjerno destabilizira gledatelja jer vizualni stil varira između klasičnih, napetih sekvenci potjere u šumama i duboko bizarnih, gotovo grotesknih dramskih scena unutar učionica. Redatelj se obilno poigrava motivom ogledala, refleksija i podijeljenog identiteta, koristeći složene kadrove i optičke trikove kako bi vizualno dočarao ideju o duši ubojice koja potencijalno nastanjuje jedno od djece. Umjesto oslanjanja na čisti realizam, Craven gradi atmosferu urbane legende, tretirajući gradić kao izolirani mikrokozozm u kojem su vjerski fanatizam, praznovjerje i kolektivna krivnja starijih generacija stvorili plodno tlo za manifestaciju istinskog zla.Posebna i često previđena kvaliteta filma leži u njegovoj subverziji žanrovskih tropa kroz lik glavnog protagonista Adama Buga Hellermana, kojeg iznimno predano tumači mladi Max Thieriot. Craven namjerno izbjegava kreiranje tipičnog akcijskog heroja, pretvarajući Buga u duboko traumatiziranog, krhkog i psihički nestabilnog mladića koji se bori s teškim mentalnim izazovima i vizijama. Thieriotova izvedba nosi emotivnu težinu filma jer uspješno balansira između panike, djetinje nevinosti i zastrašujuće mogućnosti da je upravo on reinkarnacija ubojice. Kroz njegov lik, Craven ponovno istražuje svoju omiljenu temu – nemogućnost mladih da pobjegnu od grijeha i tajni svojih roditelja, motiv koji je proslavio još u filmu Strava u Ulici brijestova. Ubojica, odjeven u dugu crnu kabanicu i naoružan masivnim lovačkim nožem s ugraviranom riječi osveta, vizualno ne pretendira na futuristički dizajn, već djeluje kao arhetipsko, gotovo mitsko čudovište iz narodnih priča, što dodatno naglašava Cravenovu želju da stvori bezvremensku horor bajku, a ne moderni holivudski proizvod.Na planu nagrada i službenih priznanja, film je prošao gotovo neprimijećeno, što je uvelike bila posljedica lošeg marketinga, uplitanja studija u montažu te prisilne, naknadne konverzije u trodimenzionalni format koja je narušila vizualni dojam originalne fotografije. Film je pretrpio oštre kritike i niske ocjene na relevantnim filmskim platformama, a bio je nominiran tek za poneku sporednu žanrovsku nagradu za tehnička postignuća. Ipak, sam Wes Craven je u kasnijim intervjuima isticao kako je iznimno ponosan na ovaj projekt i na priču koju je želio ispričati, unatoč tome što je njezina radikalna struktura zbunila tadašnju publiku. S povijesnog stajališta, ovaj naslov zauzima važno mjesto u povijesti horora kao pretposljednji film u Cravenovoj karijeri prije njegove smrti, te služi kao podsjetnik na autora koji je do samog kraja odbijao igrati na sigurno, birajući radije stvaranje ambicioznih, makar i nesavršenih filmskih zagonetki.