Riječ je o filmu Sestre iz 2011. godine, teškoj i duboko potresnoj kriminalističkoj drami koja se bavi jednom od najmračnijih tema suvremenog društva, trgovinom ljudima i prisilnom prostitucijom. Film je snimljen prema elementima istinitih događaja, što cijeloj priči daje dodatnu težinu, jezivu realističnost i edukativni karakter. Nastao je s jasnom namjerom da podigne svijest javnosti o opasnostima koje vrebaju iza naizgled bezazlenih poslovnih ponuda i lakog profita u inozemstvu.
Radnja filma prati sudbinu dviju mladih i prilično naivnih sestara, Marije i Saške, koje dolaze iz Kruševca. U potrazi za boljim životom i financijskom sigurnošću, privučene lažnim obećanjima o dobro plaćenom poslu, one upadaju u dobro organiziranu mrežu trgovaca ljudima. Umjesto obećane budućnosti, djevojke završavaju zatočene u bordelu zvanom Firenca, koji se nalazi u izoliranom dijelu srpske provincije. Bordel vodi beskrupulozni i okrutni lokalni kriminalac Tadija Tasić, koji nad djevojkama provodi sustavni fizički i psihički teror. Djevojke gube slobodu kretanja i dokumente, izložene su stalnim ucjenama, batinama i poniženjima, te bivaju potpuno slomljene i prisiljene na seksualnu eksploataciju, dok spas od surove realnosti traže u alkoholu i drogama.
Konstrukcija priče oslanja se na retrospekciju. Film započinje u trenutku kada starija sestra Marija uspijeva pobjeći svojim mučiteljima i pronalazi utočište u sigurnoj kući namijenjenoj ženama koje su preživjele nasilje. Tamo, u stanju duboke traume, nepovjerenja i straha, ona se postupno počinje otvarati socijalnoj radnici i psihologinji Katarini, kao i policijskim inspektorima koji pokušavaju razbiti kriminalni klan. Kroz njezino potresno svjedočanstvo i sjećanja gledatelji prate kronologiju pakla kroz koji su sestre prošle, dok se u pozadini odvija utrka s vremenom kako bi se locirao bordel i spasila mlađa sestra Saška, koja je ostala zarobljena.
Velimir Bata Živojinović u ovom ostvarenju ostvaruje upečatljivu i emotivnu ulogu djeda. Njegov lik simbolizira obiteljski dom, toplinu, tradiciju i onu iskonsku, ali nemoćnu brigu za unuke koje su otišle u svijet trbuhom za kruhom. Batina interpretacija donosi snažan kontrast u odnosu na opći mrak, nasilje i beznađe koji dominiraju ostatkom filma, prikazujući tugu i očaj starijih generacija koje ostaju same i nezaštićene u provinciji, dok im djeca stradavaju na surovim ulicama tranzicijskog društva.
Uloge sestara Marije i Saške izvrsno su i naturalistički iznijele Ivana Vuković i Ana Mandić, uspješno dočaravajući transformaciju od vedrih i optimističnih djevojaka do potpuno slomljenih žrtava bez nade. Glavnog negativca Tadiju utjelovio je Ljubomir Bandović, koji je svojom agresivnom i hladnokrvnom glumom stvorio izuzetno odbojnog i zastrašujućeg lika. Psihologinju Katarinu igrala je Ana Maljević, dok se u ulogama inspektora pojavljuju Milica Mihajlović i Boris Isaković. Značajan doprinos filmu dala je i Bojana Maljević, koja se u ovom projektu našla u trostrukoj ulozi, potpisuje scenarij, preuzela je ulogu producentice, a u samom filmu tumači lik tužiteljice koja se bori za pravno procesuiranje zločinaca.
Režiju filma potpisuje Vladimir Paskaljević, koji je zajedno s Bojanom Maljević i cijenjenom dramskom spisateljicom Milenom Marković kreirao ogoljen, direktan i surov scenarij. Film namjerno izbjegava estetizaciju nasilja i glamurizaciju kriminalnog miljea, držeći se hladnog, gotovo dokumentarističkog tona koji kod gledatelja izaziva duboku nelagodu, ali i nužno triježnjenje u pogledu stvarnosti koja se događa tik oko nas. Projekt je realiziran uz snažnu podršku državnih institucija te brojnih vladinih i nevladinih organizacija uključenih u borbu protiv trgovine ljudima, pa je zbog svoje snažne poruke često korišten i kao obvezan materijal na seminarima i edukacijama za mlade.