Fires on the Plain, poznat na japanskom jeziku kao Nobi, predstavlja jedno od najpotresnijih i najmračnijih ostvarenja u povijesti ratne kinematografije, a temelji se na istoimenom, hvaljenom romanu autora Shoheija Ooke. Radnja obiju filmskih adaptacija smještena je na filipinski otok Leyte u kasnu jesen tisuću devetsto četrdeset četvrte godine, u razdoblju kada se japanska carska vojska suočava s potpunim rasformiranjem, glađu i neizbježnim porazom od strane savezničkih snaga. Glavni lik priče je redov Tamura, čovjek koji boluje od tuberkuloze i koji se nalazi u bezizlaznoj situaciji jer ga njegova vlastita postrojba odbacuje zbog nedostatka hrane, dok ga vojna bolnica odbija primiti jer nije dovoljno nepokretan ili ranjen. Osuđen na lutanje između vojnih linija, Tamura postaje svjedokom i sudionikom potpunog sloma ljudskog dostojanstva, morala i razuma. Dok besciljno hoda kroz spaljena polja i džunglu pod stalnom prijetnjom lokalnih gerilaca i američkih bombardiranja, on susreće druge prepuštene i očajne vojnike koji su se radi pukog preživljavanja odrekli svih civilizacijskih normi. Radnja se dramatično usmjerava prema najmračnijim aspektima ljudske prirode kada glad postane toliko nepodnošljiva da vojnici počinju pribjegavati kanibalizmu, lažući jedni drugima da konzumiraju meso divljih svinja, dok zapravo love i ubijaju svoje suborce. Tamura se konstantno bori s vlastitim moralnim kompasom i religijskim motivima, pokušavajući očuvati mrvu čovječnosti u svijetu u kojem su misteriozni požari na obzorju, takozvane vatre u ravnici koje pale lokalni poljoprivrednici, istovremeno znakovi opasnosti i jedini dokazi da izvan tog ratnog pakla još uvijek postoji nekakav organizirani život.Prva i najpoznatija filmska adaptacija iz tisuću devetsto pedeset devete godine, koju je režirao legendarni Kon Ichikawa, snimljena je u crno-bijeloj tehnici i smatra se remek-djelom svjetskog antiratnog filma zbog svoje sposobnosti da jezive teme prikaže s dubokim filozofskim i humanističkim tonom. Taj film je postigao golem međunarodni i domaći uspjeh te je osvojio niz uglednih priznanja, među kojima se posebno ističe osvajanje Glavne nagrade Zlatno jedro na prestižnom Filmskom festivalu u Locarnu tisuću devetsto šezdeset prve godine. Na domaćoj sceni film je pomeo konkurenciju na dodjelama nagrada tisuću devetsto šezdeset do godine, pa je tako na dodjeli nagrada Kinema Junpo proglašen najboljim za glumačko ostvarenje Eijija Funakoshija koji je utjelovio Tamuru, kao i za izvanredan scenarij koji je potpisala Natto Wada. Istovremeno, film je trijumfirao i na dodjeli nagrada Blue Ribbon gdje je Kon Ichikawa proglašen najboljim redateljem, a Setsuo Kobayashi je nagrađen za najbolju fotografiju, dok je glumac Eiji Funakoshi primio i prestižnu nagradu Mainichi za svoju potresnu ulogu. Zbog svog kulturnog značaja i umjetničke snage, film je bio izabran i kao službeni japanski kandidat za nominaciju za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma.Više od pedeset godina kasnije, točnije dvije tisuće četrnaeste godine, kultni redatelj Shinya Tsukamoto odlučio je snimiti novu, suvremenu adaptaciju ove priče, u kojoj je sam preuzeo glavnu ulogu redova Tamure, a ujedno je potpisao režiju, scenarij, montažu i kameru. Tsukamotova verzija donijela je potpuno drukčiji, znatno siroviji i beskompromisniji pristup koji ne bježi od eksplicitnog prikazivanja tjelesnog raspadanja, ekstremnog nasilja i brutalnosti ratne stvarnosti u jarkim bojama. Ova moderna verzija također je prepoznata na globalnoj razini te je svoju svjetsku premijeru imala u glavnom natjecateljskom programu prestižnog Venecijanskog filmskog festivala gdje se natjecala za Zlatnog lava, dok je iduće godine na dodjeli Asian Film Awards Tsukamoto zaradio nominaciju za najboljeg redatelja, čime je potvrđeno da ova bezvremenska priča o ratnom užasu zadržava svoju snažnu i šokantnu poruku kroz različite generacije i filmske izričaje.