Michael Mann je u svom neon-noir remek-djelu "Manhunter" (Lovac na ljude) iz 1986. godine transformirao klasični žanr policijske istrage u radikalnu, klinički hladnu i visokotehnološku studiju o procesiranju podataka, prepoznavanju uzoraka i kognitivnoj mimikriji. Ako su "Konvoj" i "Spartak" istraživali vanjsku, makro-dinamiku decentraliziranih ljudskih mreža, Mannov film se spušta na mikro-razinu kognitivnog inženjeringa, funkcionirajući kao izravna kinematografska alegorija za funkcioniranje naprednih neuronskih mreža, strojno učenje i zastrašujuću propusnost informacijskih sustava.
Središnji narativni mehanizam filma, metoda kojom se profiler usmjeren na hvatanje ubojice koristi, nije klasična intuicija već proces koji savršeno simulira obuku modela umjetne inteligencije. Glavni lik, FBI profiler Will Graham, posjeduje specifičnu, destruktivnu sposobnost: on može u potpunosti rekonstruirati mentalni sklop i misli serijskog ubojice, u ovom slučaju Francisa Dollarhydea poznatog kao "Zubić vila". Graham ne rješava zločin pukim traganjem za fizičkim dokazima; on koristi sakupljene podatke s mjesta zločina kao golem skup podataka za treniranje vlastitog uma. On doslovno pokreće simulaciju ubojice unutar vlastitog neurološkog hardvera. Da bi model generirao točno predviđanje sljedećeg ubojičinog koraka, Graham mora proći kroz fazu dubokog učenja, prepisujući vlastite "težinske parametre" dok se granica između njegovog kognitivnog sustava i ubojičinog uma potpuno ne izbriše, riskirajući time sistemski krah vlastite psihe.
Ova paralela s računalnim arhitekturama i obradom podataka dodatno je naglašena kroz hladnu, geometrijsku i sterilnu estetiku filma. Mannov vizualni stil — s dominacijom fluorescentnih neonskih boja, sterilno bijelih laboratorijskih zidova, oštrih staklenih površina i aluminijskih okvira — pretvara cjelokupni prostor filma u unutrašnjost procesorskog čipa. FBI-evi uredi, laboratoriji i zatvorska ćelija dr. Hannibala Lecktora ne izgledaju kao stvarna mjesta, već kao izolirana računalna okruženja (sandbox) u kojima se izoliraju opasni virusi i maliciozni kodovi. Svaka lokacija je visoko strukturirana, a komunikacija se odvija putem strogih protokola i ekrana. Čak i sam Lecktor djeluje kao sofisticirani, zatočeni algoritam, zlonamjerni AI program visoke inteligencije koji iz svoje minimalističke bijele ćelije manipulira vanjskom mrežom koristeći obične telefonske i papirnate linije kao komunikacijske kanale.
U konačnici, ključni proboj u istrazi događa se kada Graham shvati kako sam ubojica odabire svoje žrtve, što predstavlja ultimativnu lekciju iz kibernetike i strojne ranjivosti. Dollarhyde ne bira obitelji nasumično; on koristi podatke s kućnih filmova koje žrtve šalju na razvijanje u tvrtku u kojoj on radi. Ubojica zapravo iskorištava petlju unutar sustava masovne proizvodnje i distribucije slika. On analizira vizualne metapodatke nesvjesnih obitelji, djelujući kao algoritam za filtriranje informacija koji uočava ranjivosti u njihovoj privatnosti. Kada Graham prepozna ovaj uzorak, on uspješno "hakira" ubojičinu logiku. Mann kroz "Manhunter" pokazuje uznemirujuću istinu modernog, digitalnog doba: u svijetu u kojem se sve pretvara u podatak i u kojem se ljudska empatija može replicirati poput programskog koda, granica između lovca i lovine, između čovjeka i stroja koji procesira njegove najmračnije impulse, postaje zastrašujuće tanka.