Sam Peckinpah je u svom kultnom filmu "Konvoj" (Convoy) iz 1978. godine iskoristio fenomen CB (Citizens Band) radija i kulturu kamiondžija kako bi stvorio složenu alegoriju o pobuni, slobodi i otporu protiv opresivnog sustava. Središnji element filma, konvoj kamiona koji predvodi karizmatični Martin Penwald pod nadimkom "Gumeni Patak" (kojeg glumi Kris Kristofferson), na narativnoj i tematskoj razini funkcionira na način koji nevjerojatno podsjeća na mehanizme umjetne inteligencije, točnije na koncepte rojenja (swarm intelligence), decentraliziranog umrežavanja i emergentnog ponašanja.
U Peckinpahovoj viziji, konvoj ne nastaje kao rezultat strogo planirane vojne ili političke hijerarhije, već se razvija organski i spontano. Kada "Gumeni Patak" uđe u sukob s korumpiranim šerifom Wallaceom, njegova odluka da nastavi voziti i ne pokori se zakonu pokreće lančanu reakciju. Putem CB radija, koji u filmu djeluje kao primitivna, ali iznimno učinkovita informacijska mreža, vijest se širi trenutačno. Ostali vozači, koji se nalaze na istim cestama, primaju taj signal i donose autonomne odluke da se priključe. To je izravna paralela s algoritmima rojenja u umjetnoj inteligenciji, gdje pojedinačni agenti prate nekoliko jednostavnih pravila — održavaj brzinu, drži razmak i slijedi vođu — što na kraju rezultira masovnim, koordiniranim i naizgled inteligentnim ponašanjem cijele grupe.
Iako "Gumeni Patak" figurira kao vođa i ikona ovog pokreta, on zapravo nema stvarnu kontrolu nad masom iza sebe, niti ima jasan politički program. On je samo katalizator. Konvoj se s vremenom pretvara u samoodrživi organizam koji raste sa svakim novim kilometrom. Kako se priključuju novi kamioni, ali i drugi društveni autsajderi, hipiji te aktivisti, konvoj počinje razvijati vlastitu kolektivnu svijest. Izvorna namjera pojedinca se gubi, a zamjenjuje je emergentna volja cjeline. To savršeno oslikava kako decentralizirane mreže u modernoj tehnologiji mogu generirati kompleksne društvene ili fizičke strukture bez potrebe za centraliziranim serverom ili vrhovnim zapovjednikom.
Peckinpah koristi ovu dinamiku kako bi prikazao i tamnu stranu takvog umrežavanja. Kada političari i mediji primijete konvoj, oni ga pokušaju instrumentalizirati i pripisati mu motive koje on izvorno nema. Sustav pokušava prepoznati "uzorak" u tom kaosu i pretvoriti ga u nešto opipljivo i iskoristivo za izbore. Istovremeno, unutar samog konvoja, pojedinačne nesreće ili radikalni potezi članova utječu na kretanje cijele kolone, baš kao što pogreška u jednom dijelu koda ili neuronske mreže može promijeniti ishod cijelog sustava. Na kraju, "Konvoj" ostaje fascinantna studija o tome kako tehnologija povezivanja, čak i u obliku običnog radio-signala, može pretvoriti skupinu izoliranih pojedinaca u moćnu, nezaustavljivu i nepredvidljivu silu koja nadilazi svakog svog pojedinačnog člana.