Film Now Is Good iz 2012. godine, u režiji Ola Parkera, predstavlja duboko emotivnu i slojevitu britansku dramu koja istražuje neizbježnost smrti kroz prizmu slavljenja života, pri čemu Dakota Fanning ostvaruje jednu od svojih najzrelijih glumačkih izvedbi. Priča je temeljena na hvaljenom tinejdžerskom romanu Prije nego što umrem autorice Jenny Downham, a prati sedamnaestogodišnju Tessu kojoj je nakon četverogodišnje borbe s leukemijom rečeno da su sve medicinske opcije iscrpljene. Donoseći hrabru i za njezinu obitelj bolnu odluku da prekine s daljnjim agresivnim terapijama koje joj samo produljuju patnju, Tessa odlučuje preostale mjesece života iskoristiti pod vlastitim uvjetima. Zajedno sa svojom najboljom prijateljicom Zoey, sastavlja specifičan popis želja na koji stavlja stvari koje želi iskusiti prije nego što umre. Taj popis u početku odražava tinejdžerski bunt i želju za brzim skupljanjem iskustava koja su joj bila uskraćena u bolnici, uključujući konzumaciju lakih droga, kršenje zakona kroz sitne krađe, te gubitak nevinosti. Međutim, njezini površni planovi i ciničan obrambeni stav prema svijetu doživljavaju potpunu transformaciju kada u njezin život ulazi Adam, novi susjed koji se i sam bori s vlastitim emocionalnim teretom nakon gubitka oca.
Ljubavna priča koja se razvija između Tesse i Adama postaje središnja os filma, mijenjajući njezinu percepciju popisa želja i pokazujući joj da se istinska vrijednost života ne mjeri brojem ekstremnih iskustava, već dubinom međuljudskih odnosa i sitnim, svakodnevnim trenucima. Adam prihvaća njezinu sudbinu bez sažaljenja, pružajući joj stabilnost i nesebičnu ljubav u trenucima kada njezino tijelo počinje rapidno slabjeti. Paralelno s romantičnom linijom, film izuzetno detaljno i bez uljepšavanja prikazuje psihološku dinamiku unutar njezine disfunkcionalne obitelji koja se raspada pod pritiskom tjeskobe. Otac, kojeg izvanredno tumači Paddy Considine, prikazan je kao slomljen čovjek koji je u potpunom poricanju stvarnosti; on očajnički pretražuje internet u potrazi za alternativnim lijekovima i čudotvornim terapijama, nesposoban prihvatiti da će izgubiti kćer. S druge strane, majka, u izvedbi Olivije Williams, ranije je napustila obitelj jer se nije mogla nositi s kćerinom bolešću, no sada se pokušava vratiti i nadoknaditi propušteno vrijeme, što kod Tesse u početku izaziva ogorčenost. Tu je i njezin mlađi brat Cal, čija dječja perspektiva unosi dodatnu emotivnu težinu jer kroz igru i djetinja pitanja pokušava shvatiti koncept smrti i činjenicu da njegove sestre uskoro više neće biti.
Vizualni identitet filma, postignut kroz kinematografiju koja koristi prirodno svjetlo i predivne pejzaže engleske obale u Brightonu te dramatične litice South Downsa, namjerno je u kontrastu s mračnom i teškom tematikom. Redatelj Ol Parker svjesno izbjegava tipičnu bolničku scenografiju i sterilne prostore, smještajući veći dio radnje u prirodu, na plaže i u tople obiteljske prostore, čime naglašava vitalnost i ljepotu svijeta koji Tessa mora napustiti. Glazbena podloga i montaža prate njezino unutarnje stanje, od kaotičnih i ubrzanih sekvenci tinejdžerskih izlazaka do usporenih, intimnih i tihih kadrova kako se film bliži svome neumoljivom kraju. Iako film dotiče neizbježne žanrovske motive viđene u sličnim dramama o terminalno bolesnim mladim ljudima, on se izdvaja po tome što ne pokušava manipulirati emocijama publike kroz jeftinu patetiku. Umjesto toga, nudi sirov, iskren i psihološki točan prikaz tinejdžerskog straha, gnjeva i konačnog prihvaćanja vlastite prolaznosti, zbog čega je s vremenom prepoznat kao iznimno vrijedno i trajno ostvarenje u svom žanru.