Povijesni erotski spektakl "Kaligula" iz 1979. godine, u režiji talijanskog filmaša Tinta Brassa, jedan je od najkontroverznijih, najskupljih i vizualno najraskošnijih filmova u povijesti kinematografije. Iako je tijekom desetljeća stekao reputaciju zloglasnog projekta zbog kaotične produkcije i iznimno eksplicitnih scena koje su naknadno ubačene, film je s godinama dobio brojne pozitivne kritike zbog svoje hrabre vizije, umjetničke vrijednosti i fascinantnih glumačkih izvedbi. Glavnu ulogu okrutnog i izopačenog rimskog cara Kaligule tumači Malcolm McDowell, koji pruža nevjerojatno uvjerljivu i zastrašujuću izvedbu luđaka opijenog vlašću, prikazujući njegovu psihičku degradaciju od mladog idealista do tiranina. Pohvale kritičara često su usmjerene i na ostatak glumačke ekipe, posebice na karizmatičnog Petera O'Toolea u ulozi oronulog i paranoičnog cara Tiberija te Helen Mirren, koja briljira kao Kaligulina supruga Cezonija, zračeći istodobno inteligencijom i ranjivošću.Vizualni identitet filma ono je što ga izdvaja kao istinsko umjetničko djelo, s raskošnom scenografijom, autentičnim i vizualno upečatljivim kostimima te nevjerojatnom pažnjom posvećenom detaljima antičkog Rima. Redatelj Tinto Brass pristupio je materijalu s namjerom da stvori mračnu, raskošnu i beskompromisnu satiru o korupciji i moralnom slomu Rimskog Carstva. Film istražuje temu kako apsolutna vlast kvari čovjeka, a Brass je koristio iznimno stilizirane i teatralne kadrove kako bi naglasio dekadenciju i apsurdnost tadašnje elite. Uz to, glazbena podloga, koja se oslanja na djela klasičnih skladatelja poput Sergeja Prokofjeva i Arama Hačaturjana, dodatno pojačava epsku atmosferu i psihološku napetost. Mnogi suvremeni filmofili i kritičari hvale film upravo zbog njegove ambicioznosti, grandioznosti i jedinstvenog spoja povijesne drame i avangardnog kazališta, ističući da se radi o fascinantnom filmskom eksperimentu koji se usudio prikazati najmračnije kutke ljudske prirode bez ikakvih cenzorskih kočnica.