Film Slatki život (La Dolce Vita) iz 1960. godine, u režiji i po scenariju Federica Fellinija, remek-djelo je talijanske kinematografije koje kroz tjedan dana u životu novinara Marcella Rubinija prikazuje moralno propadanje i ispraznost rimskog visokog društva. Marcello je šarmantan, ali duboko razočaran i pasivan kroničar mondenog života koji piše za tračerske časopise, rastrgan između ambicije da postane ozbiljan pisac i privlačnosti lagodnog života prepunog zabava, alkohola i površnih veza. Njegov svakodnevni život obilježen je burnim scenama s bolesno ljubomornom zaručnicom Emmom, koja želi tradicionalan obiteljski život, te bjegovima u naručje bogatih kćeri industrijalaca poput Maddalene, s kojom dijeli osjećaj duboke egzistencijalne dosade. Radnja filma strukturirana je kroz niz labavo povezanih epizoda koje savršeno oslikavaju atmosferu poslijeratnog Rima, uključujući dolazak slavne i raskošne američke glumice Sylvije, koju Marcello prati u stopu, što kulminira jednom od najslavnijih scena u povijesti filma, njihovim kasnonoćnim kupanjem u fontani Di Trevi. Marcello se tijekom svojih lutanja susreće i s lažnim religijskim fanaticima te prati histeriju oko dvoje djece koja tvrde da su vidjela Djevicu Mariju, što mediji i javnost iskorištavaju do granica potpunog apsurda i kaosa.Jedina osoba u kojoj Marcello vidi moralni uzor i intelektualni spas je njegov prijatelj Steiner, ugledni filozof i obiteljski čovjek koji u svom domu okuplja umjetnike, pjesnike i intelektualce, pružajući Marcellu nadu da je moguć smisleniji život izvan rimskog blještavila. Međutim, ta iluzija biva stravično srušena kada Steiner iz potpuno neobjašnjivih razloga ubije svoje dvoje male djece, a potom i sebe, što Marcella gura u još dublju depresiju i potpuni gubitak moralnog kompasa. Nakon ove tragedije, Marcello se potpuno prepušta nihilizmu i postaje vođa razuzdanih, dekadentnih zabava, gubeći svako dostojanstvo u krugu pijanih i ciničnih aristokrata. Film kulminira u ranu zoru na plaži, gdje Marcello i skupina iscrpljenih zabavljača promatraju ribare kako iz mora izvlače bizarno, neshvatljivo morsko čudovište, što simbolizira moralni raspad društva kojem pripadaju. Na samom kraju, s druge strane obale, Marcella doziva Paola, mlada i nevina djevojka koju je ranije upoznao u jednom restoranu, no on zbog buke valova i vlastite duhovne otupljenosti ne uspijeva čuti niti razumjeti njezine riječi, te se s pomirenim i poraženim osmijehom vraća natrag u okrilje dekadentnog društva.Ovaj kultni film postigao je golem međunarodni uspjeh i izazvao burne reakcije javnosti, ali je istovremeno osvojio najprestižnija svjetska priznanja i trajno redefinirao modernu kinematografiju. Na filmskom festivalu u Cannesu film je doživio apsolutni trijumf i osvojio Zlatnu palmu, dok je na dodjeli nagrada Oscar zaradio četiri nominacije, uključujući one za najbolju režiju Federica Fellinija, najbolji originalni scenarij i najbolju scenografiju. Legendarni dizajner Piero Gherardi osvojio je nagradu Oscar za najbolju crno-bijelu kostimografiju, stvorivši bezvremenski vizualni identitet filma koji je u popularnu kulturu trajno lansirao pojam paparazzo, nazvan po Marcellovom fotografu Paparazzu. Talijanski nacionalni sindikat filmskih novinara nagradio je ovo ostvarenje s tri prestižne nagrade Srebrna vrpca i to za najboljeg glavnog glumca Marcella Mastroiannija, najbolji scenarij i najbolju scenografiju. Udruženje njujorških filmskih kritičara proglasilo je ovo djelo najboljim stranim filmom godine, dok je sam film redovito uvršten na najuglednije popise najboljih i najutjecajnijih filmskih ostvarenja svih vremena, ostajući trajni spomenik autorske kinematografije.