PARIŽANKA

Kritika je, odmah uočila redateljsku inovativnost u filmskome izričaju te razglasila iznimne vrijednosti Chaplinove melodrame nadahnute obrascima francuskoga ljubavnog romana. Veliki francuski redatelj Rene Clair ustvrdio je čak kako se u Parižanki "prvi put na filmu umjesto crnobijelih marioneta pojavljuju pravi ljudi".

Marie St. Clair (E. Purviance) je zaljubljena u slikara Jeana Milleta (C. Miller). Njihova veza ostaje bez roditeljskoga blagoslova, pa ljubavnici odlučuju pobjeći iz provincijskoga gradića u kojemu žive i vjenčati se u Parizu. Trenutak prije odlaska na željezničku postaju mladiću iznenada umre otac. Ljubavnikov nedolazak djevojka tumači kao odustajanje i na put odlazi sama. Godinu dana poslije dvoje mladih se ponovno susreću. Marie je sada metresa najbogatijega pariškog neženje Pierrea Revela (A. Menjou), a Jean jedan od tisuća siromašnih slikara u potkrovljima "grada svjetlosti". Zapretana iskra u pepelu njihove ljubavi ponovno se razbuktava u plamen, no iskušenja su prevelika a da bi se vatra održala...

Charles Chaplin je svoju romantičnu dramu Parižanka snimio 1923., doživjevši prvi komercijalni neuspjeh. Publika koja je dvije godine prije, 1921., s oduševljenjem prihvatila njegov prvi cjelovečernji film, sentimentalnu komediju Mališan, ostala je razočarana nepojavljivanjem omiljenoga Skitnice i neočekivanom promjenom žanra. Umjesto, današnjim rječnikom rečeno, "socijalno osjetljiva" smijeha, bile su mu ponuđene suze iz visokoga društva. Žena koja izdaje ljubav radi bogatstva i raskoši u glavnoj ulozi bila je neprihvatljiva zamjena za nesebična siromaha koji i u najvećoj bijedi ostaje plemić u srcu.

Današnji gledatelj, daleko upućeniji u film, bit će svakako bliži razmišljanju kritike no svojih onodobnih prethodnika te će uživati u odlično vođenoj i ispričanoj priči te nizu sjajnih, iznimno duhovitih detalja koji se provlače kroz njezin tužni sadržaj. Jedan od takvih detalja je i pojava autora u tridesetsekundnoj sporednoj ulozi kolodvorskoga služnika koji samo prođe kroz kadar. Kasnije će takvo pojavljivanje u svojim filmovima sjajno nastaviti još jedan velikan, Alfred Hitchcock.

KRALJ NEW YORKA

Protuamerička satira "Kralj u New Yorku", prvi je film koji je Charles Chaplin snimio 1956., četiri godine poslije povratka u domovinu Veliku Britaniju kamo se sklonio pred progonom ultrakonzervativnih krugova koji su ga optuživali za simpatije spram komunističke ideologije. Ujedno i posljednji u kojemu se pojavljuje u glavnoj ulozi.

Kralj Shadov (C. Chaplin) stiže u New York. Nije riječ ni o službenom, ni turističkom posjetu, već o bijegu poslije prevrata u njegovoj maloj europskoj kraljevini. Bučna i vulgarna Amerika potkraj pedesetih nimalo ne odgovara profinjenom kraljevskom ukusu, a život u egzilu postaje nepodnošljiv nakon spoznaje da je ostao bez sredstava za život. Nenaviknut na američki stil vođenja poslova, brzo postaje žrtvom lukave reklamne agentice Ann (D. Adams) koja ga beskrupulozno iskorištava u svojoj TV emisiji. No, kako je djevojka iznimno privlačna, a svojim je nesvjesnim "nastupom" uspio zaraditi i toliko potreban novac za plaćanje visokih hotelskih računa, eks-monarh sve skupa ipak ne prihvaća tragično. No, upoznavši preko slučajnoga susreta s nesretnim dječakom Rupertom (M. Chaplin) i onu najtamniju stranu američke stvarnosti, Kralj se definitivno razočaran odluči vratiti na Stari kontinent... Poslije premijere, 1957. u Londonu, kritika je djelo ostarjela vellikana dočekala s prezirom, a njegov staromodni izričaj nije odgovarao ni ukusu novih gledateljskih naraštaja. Međutim, novo, današnje gledanje predstavlja pravo otkriće. Osobni, ali itekako pronicljiv i utemeljen Chaplinov obračun s mračnom stranom Amerike, u svjetlu najnovijih političkih događanja, neoliberalnog kapitalizma Georgea Busha i rata u Iraku, dobio je na aktualnosti. Veliki umjetnik je u djelo unio i puno poruge na račun vlastita starenja i svrgavanja s trona neprijepornoga kralja filmske umjetnosti pa i formalna strana filma - autoironična kombinacija klasične komedije situacije, satire, burleske i slapsticka - gledana iz nove, postmodernističke vizure otvara začudne perspektive. Glasoviti Skitnica, Charlot, koji je nakon gorkih trenutaka pedesetih, početkom sedamdesetih doživio sva moguća priznanja od posebnoga Oscara za cjelokupno djelo do plemićkoga naslova britanske krune, od francuske Legije časti do Ordena jugoslavenske zastave sa zlatnom zvijezdom, početkom novoga tisućljeća još jednom potvrđuje ocjenu glasovitoga Georga Bernarda Shawa kako je Charles Chaplin "jedini genij filma".